Leže na tepihu, zalijepljene za naslonjač, skrivene u pukotinama kauča. Sitne, gotovo neprimjetne. No kad zastaneš i pogledaš pažljivije, svaka priča svoju priču.
Mrvice ne lažu. Ovdje se živjelo. Ovdje se jelo u društvu, u samoći, u žurbi, u miru. Netko je pažljivo složio tanjure na stolić, netko zaboravio obrisati mrvice s prstiju. Netko je bio preumoran da usisa, netko previše sretan da bi primijetio nered.
A one sitne, zrnaste – od domaćeg kolača. Još mirišu na cimet i ljusku limuna. Donose uspomenu na nedjeljno poslijepodne, smijeh s tetom koja uvijek govori da je "malo preslatko", dok opet poseže za još jednim zalogajem.
Ove lomljene kore kruha – one su od jučerašnjeg doručka. Sjećaju se žurbe, kasnjenja na posao, zadnje šalice kave ispijene u hodu. Do njih su mrve od čokoladnog keksa; slatke, nježne, poput popodnevnog zagrljaja djeteta koje je grickalo dok je crtalo sunce izvan papira.
Na kraju ih pokupi usisivač. Tihi nestanak. Ali dok su tu, znak su da je netko bio sit. I da je imao s kim ili zašto dijeliti kruh.
Mrvice iz dnevnog boravka nisu prljavština. One su – rječnik jednog doma.
Zato ih neću pomesti. Ne još.
